Novosti

SMŠ "Zijah Dizdarević" je obrazovna institucija koja svoje učenike nastoji odgajati i obrazovati kroz različite sadržaje kako u ustanovi tako i izvan školskih klupa. Profesori i menadžment naše škole preuzimaju veliku odgovornost za organizaciju sličnih sadržaja i time doprinose unapređenju odgojno-obrazovnog rada u našoj školi, i sve navedno se ponavlja iz godine u godinu.

U srijedu, 28. decembra, više od 300 učenika u pratnji 35 profesora posjetili su Narodno pozorište u Sarajevu. Na repertoaru je bila dramska predstava "Sve se nekako preživi, osim smrti" u režiji Dine Mustafića, po tekstu Ljubice Ostojić, koja govori o Sarajevu i njegovom ironičnom pogledu na sebe. Glavni protagonist predstave je Sarajevo u pozadini jedne sarajevske porodice koja živi svoj život, koja ima svoje gubitke, vijek trajanja, dok jedni dolaze drugi odlaze. Predstava otvara niz političkih, socijalnih i egzistencijalnih problema na univerzalan način.

U predstavi "Sve se nekako preživi, osim smrti" igraju Ejla Bavčić, Izudin Bajrović, Kaća Dorić, Aleksandar Seksan, Emina Muftić, Amila Terzimehić, Dina Mušanović i Vedran Đekić, Balet NPS i članovi Hora Opere Narodnog pozorišta Sarajevo.

RIJEČI AUTORA

Sve se nekako preživi, osim smrti (2011) dramski je tekst s izvjesnom biografijom (objavljen, preveden, javno čitanje u UK Parobrod u Beogradu), a i sudbinom da mu u Narodnom pozorištu (mjestu prvih fascinacija i susreta spisateljice s teatarskom umjetnošću) bude scenska praizvedba.

Dramski tekst koji vrlo slobodno biva prevođen na adekvatan scenski jezik, kao otvoreni literarni element, postaje predloškom redateljskom konceptu. Stvara se ponovno u interaktivnoj suradnji s glumcima, s novim dopisivanjima, štrihovima, dokumentarnim materijalom, adaptacijom, poantiranom aktualizacijom, korištenjem stihova W. Szymborske, A. Sidrana, glumačkih tekstualnih improvizacija, vizualne stilizacije i pokreta, funkcionalnog korištenja muzičkog elementa, i dokumentarnog video materijala, složenog simboličkog sustava…

Ambiciozan koncept specifičnog i prepoznatljivog redateljskog rukopisa Dine Mustafića.Zašto ova predstava sada i ovdje? Svaka predstava, barem implicite, hoće sobom nešto kazati o razlozima svog scenskog života. Ova, kroz živote i smrti jedne sarajevske obitelji/porodice govori i o suvremenom Sarajevu. O apsurdu kojem zorno svjedočimo, govorimo i šutimo.“Čudan Grad. Ne možeš ni u njemu, ni bez njega, a moraš. Ne da ti maknuti, a tjera te od sebe. Ko je i koliko živ u ovom Gradu, ne zna se. Najbolje ga vidiš zatvorenih očiju, iz očaja, ili s drugog kraja Svijeta.”

Ljubica Ostojić

RIJEČI REDITELJA

Preferiram teatar koji pruža otpor svim pokušajima da se komercijalizira kroz„lakše i pitke komade”. Zanimaju me dramski tekstovi koji se daju postaviti u kritičkom odnosu prema društvenim temama. Vidjeti vlastiti nakazni odraz u vremenu u kojem živimo, nije nimalo jednostavan scenski zadatak. Dramski tekst Ljubice Ostojić nudi mogućnost za otvoreno kazalište, nešto novo i rubno, istraživačko u propitivanju scenske forme i izraza.

Takvi dramski komadi čine da se bolje osjećate i u neuspjelom redateljskom pokušaju, nego u radu na dosadnim repertoarnim predstavama koje gode malograđanskoj publici ‐ jer ne daj Bože da se uznemire ili zapitaju o bilo čemu u teatru. Scena je metafizički prostor u kojem se može još uvijek slobodno misliti, čak i o svom rodnom gradu, s kojim nikad nisi načisto. To je u dobrom smislu neuništiv grad, brzo se regenerira, vitalan je i ima atmosferu koja zna biti zavodljiva i šarmantna, ali i nepodnošljivo okrutna.

Svaki grad se mijenja baš poput junaka ove drame. Volim sarajevski ironični pogled na sebe, kao i skeptičan pogled na svijet. Zbog toga je Sarajevo sudbinski i mitski grad.

Malo je sredina u kojima se ljubav i kompliment prema sopstvenom gradu izražavaju sa porugom, štosom i negacijom, jer bi u suprotnom sve bilo pleonazam i kič, pa stoga i mi, u radu na ovoj predstavi, nismo željeli napuštati taj “prepoznatljivi” duh, sve dok možemo preživjeti.

Dino Mustafić