Potresla nas je smrt ovog velikog čovjeka...
Opraštati se od kolege, prijatelja, jednog od najboljeg iz kolektiva naše škole, nije lako. Danas se opraštamo od izuzetnog čovjeka, cijenjenog profesora, vrsnog radnika, koji je u svom poslu, sa zadovoljstvom, bezrezervno davao sebe.
Zapravo, ne bismo to nazvali opraštanjem, već ispraćajem na vječni počinak. Jer... kako reče Mak Dizdar:
„Ali smrt nije kraj
Jer smrti zapravo i nema.
I nema kraja.
Smrću je samo obasjana
Staza uspona od gnijezda do zvijezda.“
Naš kolega preselio je na bolji svijet...
Davne 1979. godine upisano je njegovo ime u „Ljetopis“ naše škole. Tu je ostao do kraja svog radnog vijeka. Volio je školu... Svoj život je posvetio odgoju i obrazovanju mladih i na taj način ostavio trajni pečat u našoj školi i našem gradu. Ostat će upamćen po izuzetnom pedagoškom radu. Mnoge generacije su prošle njegovu školu odgoja i obrazovanja. Đacima je predstavljao uzor koji treba slijediti.
Profesor Biščević je bio moralna vertikala, čovjek koji je njegovao najvažnije ovozemaljske vrijednosti: čovjekoljublje, poštenje, empatiju, skromnost... Zbog toga je uživao ugled i poštovanje svih nas.
Shrvane tugom, u ovom času nas tješi misao da je živio punim plućima, na njemu svojstven način. Ljubav je pokazivao djelima. Nesebično se davao! Njegova krila niko nije mogao slomiti!
Dragi profesore, misiju na ovome svijetu si ispunio! Bio si dobar suprug, otac, deda, brat, prijatelj... Zajedno sa tvojim najmilijim ćemo te čuvati od zaborava, evocirajući uspomene na tebe.
Dragi naš Krajišniče, veliki fojnički čovječe, ponosni smo što smo imali priliku biti tvoji učenici, prijatelji, kolege...
Hvala Vam, profesore, za sve što ste nas naučili!
Molimo za Božiju milost!
Neka našem profesoru dragi Allah dž.š. podari lijepi džennet i vječni rahmet, a njegovoj porodici snagu i strpljenje u ovim teškim trenucima...